Ajmo, sjetite se, gdje ste bili 9. srpnja 2001. godine, možete li u svoju memoriju vratiti sve što ste radili tog „narodnog ponedjeljka“ dok se u Wimbledonu igralo finale između Gorana Ivaniševića i Patricka Raftera.
Koje ste rituale imali? I nemojte lagati da niste, jer „iz prve ruke“ znamo da su neki svaki Goranov meč tog Wimbledona imali jednako mjesto, u kafiću ili dnevnom boravku, ispred TV-ekrana.
Sigurno niste gledali Teletubbiese, to je bilo Goranovo, ali, nešto ste imali ….
I da prođe 100, a ne „samo“ 21 godinu svima nam se uvijek naježi koža kada se sjetimo onog usklika Miće Dušanovića: “Tooooo!!! Uživajte, gledajte, plačite, skačite – Goran Ivanišević je pobjednik Wimbledona!”
Koliko je živaca prije tog trenutka „otišlo“, koliko je noktiju izgriženo zbog one dvije duple na servisu za meč. No sve se na kraju „oprostilo“.
Možemo iz starijih tekstova „uzeti“ opet dijelove, kako je prolazio cijeli turnir, od nevjerice da bi Goran možda mogao i uspjeti, do onoga „sigurno osvaja“.
Svi su prošli taj put. Preko Šveđanina Jonssona, Carlosa Moye, Andyja Roddicka i Grega Rusedskog stigao je do četvrtfinala u kojem je svladao Marata Safina, a onda mu se i očistio ždrijeb i trodnevno polufinale protiv domaćeg Tima Henmana je zapravo pravi epski dvoboj prepun preokreta.
Zapravo je možda to bio i ključ cijelog Wimbledona, „uništiti“ snove domaćinu da će jedan njihov stići do kraja, a onda i konačno podići taj pehar. Iz četvrtog pokušaja – 1992. izgubio je od Agassija, a 1994. i 1998. koban je bio Pete Sampras.
Tri sata trajao je finalni dvoboj, Rafter je igrao fantastično, Goran je na kraju bio za nijansu bolji, taman onoliko koliko je bilo potrebno za naslov pobjednika. Prema pozicija na AATP ljestvici Goran nije niti bio u kombinacijama za nastup, ali su Englezi bili milosrdni i poslali pozivnicu zbog, eto ta tri izgubljena finala, zbog nekih dobrih starih vremena.
I čovjek sa 125. pozicije otišao je do kraja, ispisao posebnu stranicu povijesti velikog Grand Slam turnira.
Znate onu priču, koliko je ljudi bilo na Rivi? I u okolnim brodicama koje su plovile ispred? Bili su – svi. Došli su se pokloniti velikanu koji ih je toliko izluđivao svojim nastupima da je došlo vrijeme za onaj povijesni transparent “Fala k**cu, Gorane.”
SVE NAJNOVIJE VIJESTI IZ TENISA: TENISKE VIJESTI
Ja sam Dejana Rakić. Magistrica sam komunikologije, smjer mediji i prvostupnica povijesti. Radila sam na Inportalu - portalu za osobe s invaliditetom kao honorarna novinarka. Također sam pisala za časopis Riječ slijepih. Trenutno sam zaposlena u Hrvatskoj knjižnici za slijepe kao stručna suradnica u korekturi teksta.
