U prošlom tekstu pisali smo o tome zašto je tenis najbolji sport i istaknuli smo nekoliko razloga za tu opciju. A kakvi bismo mi to bili da ne napišemo i par razloga zašto je tenis najgori sport?
Svaki sport ima pozitivne i negativne strane, a samim time i poklonike i one što će reći da nikako ne mogu gledati lopticu kako leti s jedne na drugu stranu.
Čisto da se zna, autor ovoga teksta spada u poklonike te će se više prikloniti pozitivnim stranama. Eto, uvod smo napravili, a sada krećemo na pojašnjavanje zašto je nekim ljudima tenis toliko negledljiv sport.
Različite podloge dovode do ozljeda
Jedan od razloga su naravno česte ozljede, što možemo primijetiti i po trenutnim ljestvicama najboljih tenisača. S obzirom na to da se tenis igra na nekoliko različitih podloga (beton, zemlja, trava) tenisači moraju svoja tijela odlično pripremiti za mijenjanje podloga.
Različite podloge donose i različite stilove igre, a većinom najveću cijenu plaćaju koljena. Kratki sprintovi te mijenjanje smjera užasno puno opterećuju koljena, kao i zglobove, što na duži vremenski period igranja može dovesti do ozljeda.
Na trenutno dvama najboljim tenisačima svijeta (a možda i u povijesti) dodatno ćemo pojasniti na što mislimo.
Ovdje možemo istaknuti Rogera Federera koji zadnjih nekoliko godina preskače zemljanu sezonu (što zbog ozljeda, što zbog Nadala). S druge pak strane, Rafael Nadal je kralj zemlje.
Čovjek igra užasno agresivno na zemlji, što ga je dovelo do čak 10 titula na Roland Garrosu, ali u isto vrijeme za Španjolca kažu kako ima koljena 50- godišnjaka zbog čega i on često izbiva s terena.
Jednostavno da sve od sebe na zemlji i tijelo mu više ne može podnijeti napor ostalih podloga.
Vremenski uvjeti su bitni
Igraš u Australiji po plus 35 na betonu i pokušavaš donijeti odluku treba li mu skratiti ili odigrati paralelu. I takve odluke moraš donositi nekoliko sati dok ti meč traje jer sunce ne popušta.
Na sljedećem turniru u Americi užasno je vjetrovito i loptica jednostavno ne ide tamo gdje ti zamisliš.
Dođeš na travnate terene Wimbledona i kiša ti nekoliko puta prekida meč i izbacuje te iz ravnoteže.
Sve ove nabrojane situacije možemo vidjeti tijekom jedne teniske sezone na terenima koji se igraju na otvorenom. I da, jesmo spomenuli da veliki dio godine provedeš u avionima, različitim vremenskim zonama, hotelima?
Čudan način bodovanja
Zašto ide 15, pa 30 pa onda 40 a ne 45? Pomalo zbunjujuće ispadne kada drugoj osobi koja inače ne prati tenis kreneš objašnjavati bodovanje.
To sam najbolje osjetio prošle godine kada se igrala završnica najbolje osmorice u londonskoj O2 Areni. Naime, imao sam prilike doći do ekskluzivnih snimki iz dvorane (snimke sam dobio) za vrijeme Marinovog meča protiv Zvereva.
Međutim, problem je nastao (ali i uspješno otklonjen) kada sam osobi koja se nalazila u dvorani rekao da snimi Čilićevu reakciju nakon nekih osvojenih gemova te ako osvoji set.
Na svoju poruku dobio sam odgovor; a šta to točno znači? Sva sreća, s njom se u dvorani nalazilo nekoliko osoba koje su bile upoznate s pravilima.
Surovi profesionalizam
Biti profesionalac u bilo kojem sportu surovo je u današnje vrijeme. Za tenis čak mislimo da je i još gore. Dosta tenisača, a čak više i tenisačica, zna reći kako se međusobno na Touru ne druže i ne razvijaju prijateljstvo jer ćeš vrlo vjerojatno kad tad igrati protiv te osobe.
U jednom tekstu vezanom za tenisačice pročitao sam kako se većina njih jednostavno ne podnosi. Dakle, osim ako s tobom ne putuje neki prijatelj/prijateljica, osuđen si na trenere i svoju stručnu ekipu.
Djeca većinom tenis kreću igrati od malena, a ako se pokaže da su talentirani, u ranoj dobi započinju s turnirima. Turnire ćeš igrati po cijeloj državi, a možda ćeš nastupati i po inozemstvu.
Samim time imat ćeš drugačije djetinjstvo od svojih vršnjaka koji su bezbrižni i uživaju u dječjim radostima. Dosta naših tenisača/ica u profesionalce su prešli i prije nego što su postali punoljetni – Ana Konjuh, Donna Vekić, Borna Ćorić.
Ludi roditelji
Najgore je kad imaš roditelje koji neke svoje osobne ciljeve i ambicije ostvaruju kroz dijete. A takvih smo se mogli puno nagledati u svim sportovima, pa i u tenisu.
Zamislite što bi bilo s karijerama Jelene Dokić ili Mirjane Lučić-Baroni da pored sebe nisu imale ludog roditelja. Talent su imale za sami vrh svjetskog tenisa.
Tenis je vrlo surov sport jer za uspjeh se moraš izboriti sam s obzirom na to da nije timski sport.
Ako pored sebe imaš ludog roditelja, postoji velika šansa da do tog uspjeha jednostavno neće doći. Za kraj ćemo izdvojiti nekoliko ekscesa ludih roditelja.
Jim Pierce, otac uspješne francuske tenisačice, svojoj kćeri na meču je vikao: Mary, ubij k…u! Mary Pierce je tada imala 12 godina. Good parenting Jim, good parenting.
Peter Graf – njemački mediji dodijelili su mu nadimak “Papa Merciless” zbog načina na koji je mentorirao svoju kćer Steffi Graff. Kasnije je optužen zbog utaje poreza od kćerine zarade i završio u zatvoru na 3 godine i 9 mjeseci.
John Tomic – Bernardovom trening partneru razbio nos glavom te dobio izgon s turnira u Madridu zbog tog incidenta.
Stefano Capriati – kći Jeniffer profesionalno počela igrati tenis s 13 godina. Nakon početnog uspjeha ostavila se tenisa i poručila tati da ju ostavi jer će joj uništiti život.
I dalje mislimo kako tenis ima više pozitivnih nego negativnih strana, zato ćemo i dalje svakodnevno uživati u prebacivanju loptice s jedne na drugu stranu.
Ako ti imaš još nekih razloga zašto je tenis najgori sport, javi nam se i proširit ćemo tekst.
