Čekali smo neko vrijeme da u finalu Wimbledona gledamo dvoboj prva 2 igrača svijeta.
Nije to bilo slučajno jer čak i na tako velikoj, nama GDSI-evcima galaksijama dalekoj razini, ipak vidimo da i tu postoje distinkcije kao među našim ligama. Naravno, svatko može imati loš ili jako dobar dan, ali petak popodne nam je pokazao da trenutno postoje 2 igrača i puno ostalih.
Očekivali smo malo više, bar malo duže, ali dobili smo dva express meča sa identičnim obrascem. Priznali bi vjerojatno i Jannik i Daniil da je to bio malo bolji sparing.
Sinner je na meč došao sa utegom uspomena na 0:2 3:2, a kad na to dodamo Đokovića i njegovu mašinu na maksimalnom broju okretaja što je meč više odmicao vidjeli smo gdje to ide.
S druge strane istina je da u samoj prirodi igre stil Medvedeva izrazito odgovara Alcarazu, ali ipak se tu radi o 3. igraču svijeta. Igraču koji u tom meču nije imao šanse i dojam je da bi mogao izgubit i još jedan meč sa 3:0.
Sličan put do finala
Za razliku od Roland Garrosa gdje je Novak pobjeđivao kao Real Madrid (i kad je opako visio i nudio se) na ovogodišnjem Wimbledonu je igrao vanserijski. Tehnički, taktički, fizički.
Shodno tome postavljen je za velikog favorita. Kladionice su smatrale da je Đoković isti favorit, koliki je Alcaraz bio protiv njega u RG-u. Takvi su bili i koeficijenti. Savršeno obrnute uloge.
Kako bi ekipa sa kvarta rekla – „ovo više nije trava kakva je bila“ (no pun intended) jer na momente je osjećaj bio kao da se igra na zemlji koliko je sporo i koliko izmjena ima. To ništa ne oduzima od Alcaraza i samo naivac može misliti da se ne bi jednako dobro prilagodio i da je to trava iz starih vremena. To je jednostavno igrač koji ima igru za sve.
Finale je ove godine za razliku od prošle bilo manje sunčano, ali značajno vjetrovitije. Imali smo spektakl, imali smo dramu, imali smo 5 setova, no nemojte zamjeriti – u dobrom dijelu meču kvaliteta je drastično pala.
Toliko neforsiranih od strane Novaka ne pamti ni chatGPT, kao ni oscilacije između setova kod Carlosa. Međutim to nije ništa loše, to je indikator koliki respekt je između ova dva igrača, koliki je pritisak bio, a kako i ne bi?
Izjednačeni suparnici
Tko je gledao njihove susrete, zna da ako oduzmemo 3. i 4. set u RG-u, imamo dva bolesno izjednačena protivnika. Potpuno izjednačen meč u Madridu, 2 izjednačena seta u RG-u i jučerašnji meč koji je mogao prevagnuti na bilo koju stranu. I nema sumnje da će se taj trend nastaviti. Dijele ih nijanse.
Što se samog finala tiče, prvi set je unatoč rezultatu bio izjednačen. Znao je to i Alcaraz i nije se puno „sekirao“. Drugi set je što se kvalitete tiče bio uvjerljivo najbolji u meču i oba igrača su bila na vrhuncu. Morao je i Đoković izgubiti jedan TB nakon toliko dobivenih u nizu. Sigurno bi radije da je izgubio pola TB-ova iz tog slavnog niza, ali eto kad mu je možda bilo i najbitnije izgubio je važan set.
25-minutni gem u 3.setu je usmjerio i pobjednika cijelog seta i Đoković je počeo izgledati rijetko loše.
Izgledalo je kao da „mora“ biti na terenu, ali nije ni Alcaraz savršen. Uz sve komplimente koje mu dajemo skloni smo zaboraviti da je to još mladi cvijet. Sigurno će sa timom još neko vrijeme proučavati 4. set u kojem je Đoković bio na pladnju, bio spreman i serviran da se pojede kao GDSI roštilj, ali Alcaraz kao da se najeo lošeg bureka.
Nije bio gladan, a institucija kao Đoković ne nudi dvaput. 2:1 0:30 se pretvorilo u 3:6 i idemo u 5. set. Moramo biti pošteni i reći da Đoković nije izgledao kao inače kad preokreće mečeve, ali koga briga kad nas je navikao da jednostavno ne može izgubiti.
Sve je stalo u fenomenalni slajs pa lob
Na kraju su cijeli meč i svi sati igre stali u fenomenalni slajs pa lob Alcaraza i veliki promašaj Đokovića na FH voleju. Na pauzi kod servisa za meč, Alcaraz je izvana izgledao nevjerojatno mirno, a nogice nisu tapkale. Cijeli meč je oscilirao na 1.servisu, ali kad je bilo najbitnije ubacio je sve i jedan prvi servis. Jest da je Đoković jednako dobro reternirao svaki od tih servisa, ali jednostavno moralo je prevagnuti na nečiju stranu.
Morao je jednom netko nešto osvojiti „isprve“. Interesantno je da je Alcaraz osvojio i US Open pa čak i Wimbledon prije RG-a, a tko zna hoće li mu možda RG biti boljka?
Godine će još morati proći da spoznamo što se dogodilo i o kojim se veličinama radi. Đoković je na returnu dosegao takvu razinu da je valjda jedino preostalo da počne zakucavati return winnere?
Možda se i GDSIevci nabriju i počnu slajsat ponukani Carlosovima uspješnim slajsevim u ključnim trenucima?
Nakon meča, Đoković je pokazao da je najveći ikad u prihvaćanju poraza. Ima tu nešto i do duhovnosti i praznovjerja, jer i sam je priznao da je možda u prošlosti i dobivao nešto što nije trebao i da se to negdje moralo vratiti (even-Steven). Standing ovation na RG-u nakon jednog poraza od Nadala koji je trajao 3 minute ga nije uspio rasplakati ali pogled na sina – jest.
Carlos je bio malo u šoku i sam je priznao da nije očekivao ovakve stvari ovako brzo. Svaka čast i želimo mu puno zdravlja i još ovakvih mečeva.
Nama koji igramo tenis oba igrača su učvrstila znanje, a novim zaljubljenicima otvorila oči – koliko je proklet i brutalan ovaj sport.
Dok nam US Open kucka na vrata nemojte se čuditi ako ćemo gledati ova dva igrača i reprizu finala u bitki za posljednji GS sezone.
Tekst piše: Filip Curcic
Foto: Pixabay
