Uvijek se isticao među svim tenisačima. Bio je viši od drugih, i zbog toga nije mogao naći ni jednog prijatelja s kojim bi vježbao na terenu. Udara lopticu prejako, drugi igrači se žale, pa zato Ivo uvijek vježba sam. Zbog velike ljubavi prema tenisu, nastavio je udarati po loptici sve ove godine.
Bio bi ovo dobar uvod u životnu priču o našem tenisaču. Točno se sjećam one 2003. godine i 1. kola Wimbledona.
Pržilo je sunce u Osijeku, mi se kupali na Dravi, sa zvučnika je vjerojatno treštao neki ljetni hit Colonije. Kad ono odjednom radijski voditelj govori kako je u Wimbledonu u 1. kolu došlo do senzacije.
Ivo Karlović je pobijedio Lleytona Hewitta, branitelja naslova.
Ove godine će biti 16 godina od te pobjede, Ivo je i dalje aktivan tenisač, a ja potaknut njegovim finalom u Indiji sam mu odlučio posvetiti ovaj tekst.
U trenutku pisanja točno su 54 dana do Ivinog okruglog rođendana. Kada kažem okrugli, mislim naravno na njegov 40. rođendan.
Čovjek i dalje prkosi svojim godinama i u trenucima kada je većina sportaša u bilo kojem sportu u mirovini i već lagano pustila trbuh, on i dalje profesionalno igra tenis. I drži se.
Servisom protiv zida
Sve samo ne lagan put je imao Ivo Karlović u izgradnji svoje teniske karijere. Ustvari, to mu nije ni bio prvi izbor. Nakon što je odustao od košarke, Ivo se tek od 13. godine posvetio tenisu.
S obzirom na visinu, posvetio se usavršavanju servisa i vježbao udarce ispred betonskog zida s obzirom kako nije imao s kime igrati.
Ubrzo je krenuo trenirati u TK Medveščak gdje je zajedno s Ivanom Ljubičićem osvojio europsko dvoransko prvenstvo do 16 godina. Taj naslov mu je pokazao da je na pravom putu.
Nakon Medveščaka, Ivo je trenirao u kampu Gilberta Schallera u Grazu, kod Nikole Pilića u Münchenu te je zatim trebao ići u poznatu akademiju Boba Bretta u Parizu. Međutim, u tom trenutku financije su bile problem i od kampa nije bilo ništa. Ivo se opet vratio istim navikama. Sam protiv svih.
I možda ga je čak to i izgradilo u igrača kakav je danas. Zna da je sve postigao sam, bez ičije pomoći.
Ne baš sjajna 2018. godina
Nije sve tako bajno izgledalo za Ivu još do prije 2-3 mjeseca. Sezona se približavala kraju, a Ivo je ispao iz TOP 100 najboljih tenisača.
Pitanje koje se počelo pojavljivati, a koje smo i sami pitali na stranici je: Hoće li Karloviću ovo biti zadnja sezona u karijeri?
Jer izgledalo je tako. Postala su redovna njegova ispadanja u prvim kolima, i sve je nekako vodilo k tome. Međutim, onda je došlo do promjene taktike. Ivo se okrenuo nastupima na challengerima po Americi i pogodio.
Odigrao je pet challengera, igrao finale Monterreya, osvojio Calgary, igrao dva četvrtfinala i došao opet na korak od TOP 100. To je značilo kako ćemo ga gledati u glavnom ždrijebu Australian Opena.
I to je do neki dan bila glavna vijest vezana uz Ivu Karlovića. Sve do početka turnira u Puneu. Zanimljivo, neki dan u Sportskim Novostima sam pročitao kako mu se baš i nije dalo ići u Indiju na turnir, ali kao i sa challengerima, pogodio je i s ovim.
Igrao je finale ATP turnira, bio nadomak pobjedi te opet sebi i drugima pokazao koliko je u stvari dobar tenisač. Sezona je započela odlično, Ivo je dosta podigao svoj ranking. Prošle sezone nakon challengera je rekao da ih više neće igrati te dok mu ranking dopušta igrat će veće turnire.
Zato se opet postavlja pitanje: Hoće li Ivi Karloviću ovo biti zadnja sezona u karijeri?
