Potraga za najboljim modelom razvoja tenisača, urodila je relativno nedavno debatom o specijalizaciji.
Kada tenisač treba početi s vrlo usmjerenim, za tenis specifičnim treningom kako bi sebi osigurao dobre šanse za postizanje kasnijeg, profesionalnog uspjeha?
Realnost je takva da nitko ne posjeduje konačan odgovor obzirom da je on toliko individualan, vrlo je vjerojatno da ga nitko i neće posjedovati u skorije vrijeme. No, ovdje je prilika da se osvrnemo na dva glavna pristupa navedenom pitanju.
Višestrani ili „multi-skill“ pristup razvoju
Glavna karakteristika ovog pristupa jest razvoj različitih fundamentalnih vještina koje imaju za cilj pomoći djeci postati dobri atlete općenito, prije nego započnu sa specifičnim treningom za neki sport.
U tenisu, primjerice, znamo da su neki iskusni igrači bili uključeni u različite sportove tijekom rane faze svog sportskog razvoja skupljajući iskustva iz širokog spektra različitih sportskih aktivnosti, prije nego su postupno odustajali od njih i fokusirali se samo na tenis tijekom sredine adolescencije.
Ovakav se način involviranosti u različite sportove pokazao korisnim za razvoj intrinzične motivacije koja je nužna onda kada trening postane više strukturiran i zahtjevan.
Također, takav sportski put pozitivno utječe na fizičke i kognitivne vještine pojedinca. Dakle, u skladu s tom teorijom, specijalizacija treba nastupiti nakon što je sportaš razvio solidan temelj osnovnih perceptualnih i motoričkih vještina te kada iskaže strast da poveća svoju predanost nekom posebnom sportu.
Koje su smjernice?
Neke smjernice za navedeni pristup, sugeriraju da je optimalna dob za početak bavljenja tenisom 7-8 godina, a dob za započeti sa specijalizacijom 11-13 (za djevojčice) odnosno, 12-14 godina (za dječake).
Ovdje možemo navesti primjer studija iz Švedske. Naime, elitni švedski tenisači su tipično, bili uključeni u više od jednog sporta do 14-te godine.
U prilog tome, studije su također ukazale da (pre)rana specijalizacija, u kombinaciji s „profesionalnim treningom“ prije navedene dobi, nisu pozitivno utjecale na njihov konačan cilj, a to je postajanje vrhunskim tenisačem.
Rana specijalizacija
Za postizanje vrhunske razine izvedbe (ili „ekspertize“), obično se navodi period od 10 godina odnosno, oko 10 000 sati kontinuirane i usmjerene prakse.
Drugim riječima, talentirani profesionalni igrači prosječno vremenski investiraju 3 do 4 sata dnevno u svoj tenis najvećim dijelom desetljeća.
Akumulacija tih „sati“ bi trebala ići usporedo s ključnim periodima njihovog biološkog i kognitivnog razvoja.
Neki su autori stoga zaključili da što prije sportaš počne s fokusiranim treningom, to su mu veće šanse za dostizanje izvrsnosti u svom sportu.
I zaista, u športovima gdje se vrhunac izvedbe postiže u ranijoj dobi (primjerice, gimnastici), rana specijalizacija je neophodna za ostvarenje vrhunske izvedbe.
Nažalost, spoznaje o navedenim „satima“ (ili „brojkama“) dovelo je neke trenere, sportaše i njihove roditelje u vrlo doslovno tumačenje navedenog što je za posljedicu imalo količinski obilno sudjelovanje malih sportaša u specifičnom treningu od rane dobi.
Takav pristup može biti „koristan“ iz perspektive usvajanja specifičnih vještina, ali gotovo u potpunosti zanemaruje društveni, duševni i/ili tjelesni razvoj sportaša.
Poznato je naime, da specifični set vještina usvojen u (pre)ranoj dobi ima ozbiljan potencijal ograničavanja ukupnog razvoja motoričkih vještina te ometanja društvenog i duševnog razvoja.
Sport je naime, odlično sredstvo za razvoj društvenih vještina kao što su suradnja i socijalno prihvatljivo ponašanje.
Međutim, previše vremena provedeno na treningu može imati upravo suprotan učinak – premalo vremena za društveni rast koji može dovesti do tzv. društvene izolacije.
Druga česta posljedica ovog pristupa je odustajanje od sporta („drop out“). Naime, istraživači su ustanovili da je nedostatak užitka i zabave predominantni motiv za prekid bavljenja športom, osobito u ranoj dobi.
Koristi od različitih trenažnih okruženja
Sve je više dokaza koji daju za zaključiti kako mladi športaši itekako imaju koristi od izlaganja različitim trenažnim okruženjima.
Pokazalo se kako sudjelovanje u drugim, „povezanim“ sportovima te nestrukturiranim aktivnostima (kao što je igra s vršnjacima oslobođena intervencija trenera), ubrzava razvoj specifičan za primarni sport te snažno i trajno utječe na usvajanje vještina.
To biva u suprotnosti s tezom kako je isključivo precizno usmjereni odnosno, specifični trening optimalan za razvoj sportaša.
Kako smo naveli u prijašnjim blogovima, važnost uvježbavanja i usavršavanja fundamentalnih perceptivnih i motoričkih vještina – FPMV – prije razvoja vještina specifičnih za pojedini šport, iznova potvrđuje svoju važnost.
Razvoj navedenih FPMV-a, trebao bi se odigrati prije djetetove 11-te godine. I zaista, razvoj tih vještina (koristeći zabavan i pozitivan pristup) može postati kamen temeljac svog budućeg atletskog razvoja.
Čak štoviše, ukoliko nisu razvijene i usavršene do navedene dobi, čak i najpažljivije planiran i implementiran „program sanacije štete“, neće moći u potpunosti nadoknaditi propuštenu priliku.
S druge strane, ukoliko igrač u kasnijoj fazi odluči napustiti natjecateljski tenis, jednom stečene FPMV-e se lako prenašaju u druge sportove ili neke druge rekreativne izazove.
Zaključak
Zaključimo, uspješan razvoj tenisača zahtijeva holistički pristup kako bi pomogao početnicima i srednje naprednim igračima ostvariti svoj teniski potencijal, ali i postati dobro zaokruženim adolescentima, a potom i odraslim ljudima.
Autor teksta: Ivan Užarević, TK Rally
