Joj, kako li je samo nekvalitetan i nezanimljiv ovaj Masters u Miamiju bez „velike trojke“, bez Thiema, Wawrinke, Murraya…
Za koga uopće navijati, koga uopće gledati i o kome pisati? Oko koga se svađati i voditi „argumentirane“ ratove po društvenim mrežama?
Ma kakav li je to samo Masters 1000 turnir kada ga neki Hubert Hurkacz osvoji?
Ma, ovaj tenis će uskoro biti baš bezveze!
Iščekivanje pravog Mastersa
Na mnogo mjesta sam naišao na komentare ovakvog tipa, što za vrijeme trajanja turnira, što nakon samog finala i svi kao da su ignorirali taj Miami.
Svi su željno iščekivali „pravi“ Masters turnir, na kojem će se Nadal i Đoković prošetati do finala te tamo „ukrstiti svoje mačeve“ i ponuditi nam još jednom neki nezaboravni spektakl.
I evo, krene taj Monte Carlo, bogatiji i po imenima kvalitetniji Masters od ovog prethodnog i gle čuda – niti Nadal, niti Đoković nisu došli dalje od četvrtfinala.
Sada, eto, ipak ima nekog smisla ispratiti završnicu jer su tamo dvije velike mlade nade i likovi koji su u zadnjih par godina prikupili pozamašan broj navijača.
Pa, kvragu, možda čak i bude neko pitanje za pobjednika na press konferenciji.
Čudna teniska vremena
U čudnim teniskim vremenima živimo. Zbilja je teško današnjim igračima doći do izražaja i do pozornosti, osim ako se ne radi o nekolicini uobičajenih imena.
Ako se ne prezivaš Nadal, Đoković ili Federer te ako nisi neki od predstavnika „NextGen pokreta“, trebaš napraviti vraški dobar posao za privući pažnju javnosti isključivo samim igranjem tenisa.
Kao što je to uspjelo, primjerice, Aslanu Karatsevu. Međutim, neće ni Aslan biti još dugo zanimljiv osim ako ne napravi još koji korak više od TOP 30.
Hurkacz je bio zanimljiv taj tjedan, ali čim je otišao iz Miamija, kao da je prestao postojati. Par dana nakon osvajanja prvog Mastersa u karijeri sjedio je u prostoriji okružen desecima novinara i nitko mu nije postavio ni jedno jedino pitanje.
Finala turnira 250 rijetko se više i gledaju. Carreno Busta – Munar? Đere – Sonego? Ne, hvala.
Neki „random“ meč 250-ice? Ivashka – Millman? Nishioka – Berankis? Itko?
Dakle, pričamo sve o TOP 100 igračima. Nekad imam osjećaj da takve mečeve, ako ne računamo kladioničare, već samo one s čistim i iskrenim zanimanjem za sport, gleda nekoliko ljudi u državi.
I da bismo se komotno mogli svi naći u nekoj krčmi te zajedno gledati meč, čak poštujući pritom sigurnosni razmak.
Možda je moj osjećaj potpuno pogrešan i dojam me vara, ali vjerujem da ste se i vi sami koji put zapitali istu stvar.
Koliko još ljudi ovo gleda? Hm, volio bih ih upoznati.
Znam, teško je. Teško je gledati te „dosadne i nebitne“ ljude kad smo se toliko nagledali Đokovića, Federera i Nadala, pa onda i Murraya, Wawrinke, Del Potra…
Teško je sjediti 3 i pol sata i, potpuno neutralan, uživati u svakom trenutku dvoboja između Delbonisa i Gombosa. Štoviše, nemoguće je.
Tko još priča o drugim tenisačima?
Nekad si bio bitan kad osvojiš ATP titulu. Istinabog, bilo je teže nego sad, ali o tebi se pričalo. Sada, ne priča se gotovo ni o čemu osim o „GOAT“ utrci i o potencijalnim nasljednicima neprikosnovenih teniskih manijaka.
Što zbilja nije fer prema svima ostalima, koji su svoje živote posvetili tenisu i igraju ga jako dobro. Ali, istovremeno, o čemu bi se drugom trebalo pričati, kad ništa drugo nije toliko zanimljivo?
„Jesi vidio onaj neki Cerundolo na prvom ATP turniru uzeo titulu? I to onaj drugi Cerundolo, kojeg ne znamo.
Super, koji lik, svaka čast!“ I vjerojatno nikad više nećemo pričati o „Cerundolosima“. Hajde, možda ćemo se i sjetiti da je dečko osvojio ATP titulu za koju godinu, jer je zanimljiv slučaj, ali da vas pitam tko je prošle godine osvojio npr. New York, odnosno bivši Memphis, biste li se sjetili?
Ili biste mi postavili pitanje – Koga uopće briga tko je prošle godine osvojio New York, odnosno bivši Memphis?
Nedavno mi je jedan prijatelj ukratko opisao kako izgleda njegovo praćenje tenisa. Zvučalo je to ovako nekako: „Kad igra Federer, Nadal ili Đoković, obavezno gledam.
Mogu pogledati i ove nove, Medvedeva, Rubleva, Tsitsipasa, Sinnera. Nekad bacim oko kad su neki zanimljivi likovi kao Fognini, Monfils, Dimitrov, Kyrgios… Ostalo uglavnom ignoriram.“
Pričamo o osobi koja nije površni poznavatelj tenisa.
Plitka teniska publika
Jesmo li kao teniska publika postali plitki, isključivi i izbirljivi? Jesmo li razmažena derišta koja će cendrati svaki put kad nema nekog od „trojice“?
Hoćemo li jednog dana samo prestati uživati u tenisu? Hoćemo li znati cijeniti nekog novog Paola Lorenzija i njegova trosatna stenjanja, bilo to u Cordenonsu ili na US Openu?
Hoćemo li se moći naviknuti na Roland Garros u kojem svatko može pobijediti svakoga kao u periodu 2002-2004?
Jer, tada je to bilo normalno. Hoćemo li se moći naviknuti na niži standard, poslije ovog najvećeg ikad proteklih 15 godina?
Vjerujem da hoćemo. Tenis je u jednom velikom prijelaznom razdoblju, koje će vjerojatno potrajati još koju godinu, a onda kreće neka nova era.
Kakva god ona bila, prilagodit ćemo se. A zapravo, nemamo pojma što nas čeka. Nemojte zaboraviti, ljudi su početkom stoljeća pričali kako se nikad neće ponoviti dominacija jednog Petea Samprasa…
I nemojte nikad, ali baš nikad, odustati od ovog svetog sporta.
Tekst piše: Grgo Dukić aka Vragolasti Tenis
