Ili – zašto smo toliko dobri u parovima.
Na prvi spomen hrvatskog tenisa većina ljudi odmah pomisli na naše sjajne tenisače poput Gorana Ivaniševića, Marija Ančića, Ivana Ljubičića, a danas, naravno, na Marina Čilića i Bornu Ćorića.
Nije to nimalo čudno; proteklih petnaestak godina rijetko se tko nije živcirao, veselio, strepio, uživao gledajući njihove mečeve i komentirajući njihove uspjehe.
U sjeni njihovih vrhunskih rezultata, uspjesi hrvatskih igrača u parovima predugo su ostajali neprepoznati čak i među sportskim zaljubljenicima.
Međutim, u posljednjih godinu dana to se uvelike promijenilo. Do očiju i ušiju javnosti, koja se rado poistovjećuje s velikim uspjesima hrvatskih sportaša, sve češće dolaze vijesti o vrhunskim rezultatima, osvojenim turnirima i strelovitim usponima hrvatskih igrača u parovima na svjetskim rang-listama.
Pogled na svjetsku rang-listu danas pokazuje sljedeće: Mate Pavić zauzima treće, Nikola Mektić trinaesto, Franko Škugor dvadesetosmo, a Ivan Dodig tridesetpeto mjesto. Ali to nije sve.
Slijede ih Antonio Šančić, Ante Pavić, Marin i Tomislav Draganja, Ivo Karlović, Ivan i Matej Sabanov, koji kontinuirano napreduju prema svjetskom vrhu. Odakle sad to?
Iako je odgovor na gornje pitanje teško jednoznačno definirati pa i pouzdano obrazložiti, predložit ćemo vam nekoliko mogućih razloga.
Za početak, svi naši igrači u parovima prije svega su sjajni tenisači: motivirani, ustrajni, posvećeni tenisu i iznimno talentirani. Igra parova nudi im mogućnost da svoje individualne kvalitete i komparativne prednosti sa suigračem plodno udruže u minimalni timski okvir – teniski par.
A u ekipnim su sportovima Hrvati provjereno odlični.
Potom, naravno – servis! Već generacijama, gotovo bez iznimke, servis je trade mark hrvatskih tenisača. A poznato je da servis u parovima ima i veću važnost nego u singlu.
Nadalje, hrvatski tenisač koji se usprkos ozljedama, financijskim poteškoćama, organizacijskim nesavršenostima, skromnom i nedostatnom stručnom praćenju/vodstvu trenera te poslovičnoj nezainteresiranosti i oskudnoj podršci Hrvatskoga teniskog saveza uspije probiti i zadržati u svijetu profesionalnog tenisa – u igri parova gotovo da ne može zakazati.
Naposljetku, oslanjajući se na iskustvo igrača poput Lovre Zovka, pa potom osobito sjajnu karijeru u parovima Ivana Dodiga (koja još traje), hrvatski su igrači uvidjeli da je proboj u vrh svjetskog tenisa moguć i preko parova – te su mnogi uspješno krenuli tim putem.
A kad su već krenuli, šteta je stati, zar ne? Nadamo se i vjerujemo da ćemo na kraju 2019. godine imati još više razloga za zadovoljstvo, ponos i veselje. A možda i poneki odgovor više.
Tekst piše: https://www.instagram.com/i_ja_sam_sportas/
