Kada je Roland Garros u pitanju, Elina Svitolina uvijek je jedna od glavnih tema razgovora.
Zemljana podloga njezin je forte, iako se to statistički nužno i ne vidi s obzirom da je na zemlji statistički uspješna jednako koliko i na svim podlogama ukupno.
Legitiman kandidat
Dolazila je u Pariz i u boljoj formi, ali ne treba ju nikada otpisivati. Ne treba ju otpisivati posebno sada kada je većina nositeljica već ispala iz ždrijeba.
Ždrijeb joj se na neki način otvara i u ovom trenutku Svitolina sasvim legitimno figurira kao netko tko može otići jako daleko u turniru.
Već se nekoliko puta to činilo izglednim, a nikada se to nije dogodilo pa se zato u ovom trenutku i nameće pitanje može li ovoga puta biti drugačije.
Može li Elina Svitolina otići korak dalje od četvrtfinala Roland Garrosa, može li konkurirati možda i za nešto više?
Psiha i mentalitet
Zvuči to možda pomalo otrcano i izlizano, ali ključni segment koji determinira koliko će Svitolina otići daleko u Parizu tiče se psihologije i njezinog mentaliteta.
Nije to ona klasična mantra o glavi i psihičkoj stabilnosti koja se povlači svaki put kada komentator ili analitičar nekog sportskog događaja ne zna kako bi nešto objasnio pa taj argument o „nedostatku glave“ često vadi kao as iz rukava.
Svitolini se slična prilika ukazala i prošle godine na Roland Garrosu pa je ipak nije iskoristila. Halep i Bertens izgubile su u osmini finala, Muguruza čak i kolo ranije, Barty se nije ni pojavila na turniru, kao ni Osaka.
Jedine preostale Grand Slam pobjednice u ždrijebu, Kenin i Kvitova, bile su u suprotnom dijelu ždrijeba, a nijedna od njih ipak nije nepobjediva na zemlji.
Ipak, Svitolinu je iznenađujuće zaustavila Podoroska u četvrtfinalu. 2017. je izgubila četvrtfinale protiv Halep u tijesnom meču u tri seta, iako ju je prethodno te godine pobijedila u finalu Rima, čime se prometnula u jednu od favoritkinja za osvajanje Roland Garrosa te godine.
Prva tri kola prošla je sa lakoćom, u osmini finala mučila se protiv naše Petre Martić koja je do osmine došla iz kvalifikacija, a u već spomenutom četvrtfinalu protiv Halep izgubila je, iako je imala 1:0 u setovima, 5:1 u drugom i meč loptu.
Drugi set izgubila je u tie-breaku, a u trećem setu je potpuno psihički pala i izgubila ga rezultatom 6:0. Kada na takav način izgubite meč, jasno je da ga niste izgubili zbog kretanja, brzine ili kondicije.
Izgubili ste ga zato što ste bili mentalno slabiji od svog protivnika. Halep je u tom meču, pri rezultatu 5:1 u drugom setu počela osjećati da je sve već gotovo.
Ipak, osvojila je idući gem i tada se počela osjećati mnogo ugodnije na terenu, promijenila je ritam igre, počela je odigravati visoke lopte, natjerati Svitolinu da se više kreće, pokušavala je otvoriti teren, a Svitolina je ostala iznenađena i zatečena promjenom u igri Halep i do kraja meča se više nije snašla.
Bitan je ritam
Možemo reći da se Svitolina ugodno osjeća kada je u ritmu, kada dobro osjeća loptu, kada diktira ritam igre, a njezini problemi počinju onog trenutka kada protivnica odluči nešto promijeniti u igri – kada postane agresivnija, točnija na lopti, sigurnija u udarcima.
Elina tada bude izbačena iz ravnoteže, postane nesigurnija, ne osjeća se najugodnije i to se vidi po tome što počinje kasniti na neke lopte i što donosi neka nerezonska rješenja na terenu.
Vidjelo se to i protiv Babel i protiv Li u prva dva nastupa na ovogodišnjem Roland Garrosu. Prvi setovi premoćno su otišli na stranu Ukrajinke, a u drugim je setovima imala problema kada ju je protivnica samo malo više pritisnula ili svojim promijenjenim ritmom natjerala na neka druga rješenja u igri.
Ne radi se ovdje o tome da Svitolina nema igračkog arsenala za pružiti protu odgovor protivnici – više se radi zapravo o tome da se najugodnije osjeća kada je u ritmu, kada je ona ta koja kontrolira događaje na terenu i potrebno joj je nešto vremena da se psihički prilagodi na pristup i igru protivnice, koja je, u nedostatku drugih rješenja, zaigrala otvorenije i agresivnije.
Svitolina tada ne smije postajati nesigurna, mora ostati pribrana i mora tada još malo podignuti svoju razinu igre. Njezina igra savršeno pristaje zemlji – obrambenog je stila, igračica je osnovne linije, krase ju brzina, kretanje, rad nogu, izdržljivost i čitanje igre.
U stanju je vraćati loptu do besvijesti čime tjera agresivne protivnice na neforsirane pogreške. Lagano prelazi iz obrane u napad kada god joj se zato pruži prilika i na taj način ostvaruje izravne poene.
To je ono s čime je mogla konkurirati Halep na zemlji, poglavito u toj već spomenutoj 2017. godini.
Zaključno razmišljanje
Prošle godine je kao jedan od favorita pukla pod pritiskom i izgubila iznenađujuće u četvrtfinalu, ove godine ipak svoju priliku čeka iz prikrajka s obzirom na Swiatek, Sabalenku, Badosu, Serenu, ali možda ju baš to što je lišena pritiska dovede korak dalje od četvrtfinala Roland Garrosa.
Svake godine ima odličan ždrijeb i odličnu priliku i svake je godine do sada ostala kratka. Ako se to dogodi i ove godine i opet zapne u četvrtfinalu ili ne daj Bože i ranije, mogla bi i početi pjevati stihove jedne pjesme Teške industrije koji glase: Sve isto je, k’o nekada. Sve isto je, ali ništa isto nije.
Autor teksta: Ivan Sindičić
